Moć usporavanja – zašto je ponekada potrebno usporiti i stati?

Pauza. Podsjetnik da je ponekada potpuno u redu i štoviše, apsolutno potrebno stati, usporiti, uzeti pauzu. Ne morati biti „zaposlen“, provjeravati poruke, razmišljati o budućim „koracima“ i „to do“ listama. Nego stati. I usred zaposlenog tjedna stati. A posebno, nakon mjeseci i mjeseci davanja i predanog rada (što god radili) ponekada potpuno stati, usporiti. Često mi ljudi, kad nas život ponese u svojim vihorima i bez obzira što uživamo u njima, zaboravimo stati. Napraviti pauzu i okrenuti se unutra, sebi. Osluhnuti svoj unutarnji glas. Uzeti pauzu. Povezati se s prirodom. Nazvati ljude koje volimo. Jednostavno uživati, i cijeli dan ako treba, samo u vlastitom dahu i činjenici da smo tu. U pogledu na drveće i u šalici čaja. Stati. Uživati u izlasku i zalasku sunca. U notama mirisnog štapića. Popiti kavu s roditeljima. Cijeli jedan dan biti sa sobom, SAMO SA SOBOM.

Takvi trenuci su bitni, trenuci u kojima zaboravimo kalendare i obaveze i biti samo u sada, jer ionako ne postoji ništa doli „sada“. Stati i samo biti. Osjetiti vlastiti dah. Svaki udah uzeti s potpunom prisutnošću, podsjećajući se da je dah život. Udahnuti kao da se hranimo eliksirom vječnosti. Izdahnuti toliko snažno da osjetimo kako s izdahom nestaje sva težina. Napraviti pauzu. Stati. Protegnuti se. Osjetiti svoje tijelo s potpunom bezuvjetnom ljubavlju. Podsjetiti se da je život ovdje i sada. Dopustiti si da ne radimo ništa. Samo ono što iznutra osjećamo da nam treba u danom trenutku, u „sada“.  Ponovno se povezati sa sobom. Napraviti pauzu. Stati. Sjetiti se da je davanje sebi uvjet za davanje drugima. Stati. Napuniti „pluća“ vlastitog života s radošću.

Potpuno je potrebno i nužno napraviti pauzu. Stati. Život je čudo. Ponekada, da bismo se sjetili toga, nužno je stati. Čuti otkucaje vlastitog srca. Zastani. Osjeti sve što je unutra i pusti da bude. Prihvati, otpusti i iscijeli. Slušaj. Ovaj put sebe. Udahni. Sjeti se da si tu. I da je već to jedno čudo, ovaj život. Napravi pauzu. Stani. Koliko god treba, stani. Jer tek kada staneš i uroniš u malena čuda života i ispuniš svoje biće onime što treba, možeš izaći u svijet i dati mu autentičnog sebe, jer svijet treba više ljudi koji znaju što ih čini „živima“ iznutra. Uspori, stani, osluhni i povedi svoje biće na „odmor“ u dubinu SEBE.