Menu
Hrabrost kao put do slobodnijeg “ja”
Često, gotovo uvijek, početak promjene dolazi s hrabrošću.
Hrabrost je na puno načina povezana s nenasiljem i suosjećanjem, s ljubavlju i unutarnjom radošću. Strah nas ograničava; naše nezadovoljstvo, naša nasilna ponašanja, negativne emocije i obrasci koje imamo prema sebi i drugima, često proizlaze iz naših strahova. Kako se mi suočavamo s vlastitim strahovima, kada zakoračimo svjesno u taj prostor izvan zone ugode, ulazimo u novu priliku za rast, za širenje vlastitog svijeta i vlastite slike o sebi. A da bismo se proširili van zone ugode, moramo se okušati u hrabrosti i biti spremni na rizike pa i padove. No kroz takvu hrabrost i spremnost da se otvorimo i ranjivosti koja dolazi s eventualnim “padovima”, učimo o sebi i svojoj stvarnoj snazi.
Potebna je hrabrost da poduzmemo prve korake u nekom novom, za nas izazovnom ili nepoznatom smjeru. Ne govorim ovdje da bi trebalo ignorirati strah, ili ga nijekati, nego govorim o prihvaćanju straha ili nelagode, oni jesu tu, ali nas ovaj put ne zadržavaju. Takva percepcija nas potiče da se svjesno te namjerno suočavamo sa situacijama, ljudima i okolnostima koje izazivaju nelagodu našem egu, ili nas plaše i tu otkrivamo koje su granice samonametnute, a koje prepreke su realne i zaista postoje. Tako se otvaramo prema novom pogledu na sebe i prelaskom izvan samonametnutih granica spoznajemo svoju stvarnu snagu i potencijal. I to je onaj divan trenutak, kad otkrijemo neke dijelove sebe i do snagu, za koje nismo niti znali da ih imamo.
Svatko od nas je drugačiji, svi smo došli ovdje s nekim posebnim darom, s nekim “prostorom” u kojem se osjećamo sigurno i opušteno, dok se u nekima ne osjećamo ugodno, niti sigurno. No, naš rast i put do bezuvjetne ljubavi, samoprihvaćanja i slobode svog bića zahtjeva njegovanje svih dijelova sebe, ne samo onih naših “sjajnih” dijelova koje je lako voljeti, nego svih, pa i onih nama manje dragih i snažnih. Svatko od nas ima vlastito putovanje, ali punoća života dolazi s prihvaćanjem svih dijelova sebe, jer iz potpunog prihvaćanja sebe dolazi i prihvaćanje drugih, a to posljedično dovodi do promjene načina življenja, uz više suosjećanja, ljubavi i povjerenja u sebe i druge.
Kada smo dovoljno hrabri biti vjerni sebi i svom srcu, zauzeti se za onaj najautentičniji dio sebe i prigrlimo svaki dio sebe, svoje slabosti i nesavršenosti, u onim trenucima koji su za naš ego možda i bolni, tada, kroz process prihvaćanja tih fragmenata sebe, tu rastemo – tu se prihvaćamo bezuvjetno i pomičemo granice.
Kroz različite tehnike, joga nas uči da postanemo slobodni od nametnutih blokada i ograničenja, da vjerujemo u sebe i svoje tijelo te svaki dio sebe. Iz toga proizlazi hrabrost koja pomiče granice i otklanja prepreke. Budimo hrabrost da idemo dalje uza sve svoje nesavršenosti; da prihvaćamo sebe bez osuđivanja, da volimo ono što jesmo, jedinstveni kakvi jesmo. Hrabrost da slijedimo ispravan put. Hrabrost da pomaknemo granice. I želja da proniknemo dublje u sebe. A joga je naš pomoćnik koji nam drži ljestve da se popnemo do mjesta gdje prebivaju naš unutarnji glas i središte bezuvjetne ljubavi. To je poput nekog ponovnog rođenja, samo, ovaj put u procesu rađanja sudjelujemo svjesno.
Hrabrost i spremnost na ranjivost divne su vrline koje nas vode duboko u prostore gdje se nalazi neka zaboravljena, a za nekoga možda i potpuno nova vrsta slobode.