Jeste li znali da su čajne sobe u Japanu nekada bile jako male te se kroz njh moralo ulaziti puzajući? Čitala sam kako su bile toliko male da su u njih vodila sićušna vrata i SVI, bili oni bogati, siromašni, vojnici ili seljaci… baš svi su se morali sagnuti da bi, puzajući ušli u sobu kroz taj isti, mali prolaz. Puno toga nalazi se u tom malom prolazu u čajnu sobu. Da bi ušao na ceremoniju čaja, ulaziš kroz ta mala vrata i moraš se sagnuti kao i svi drugi te tako svoj identitet, (ne)uspjehe, status i položaj ostavljaš vani. Jer tu si jednak sa svima, ne možeš ući uzdignute glave, niti možeš ponijeti svoje stvari sa sobom.

Kada sve ostaviš ispred, tada se saginješ i ulaziš u čajnu sobu gdje ni po čemu nisi drugačiji od dugih, dijeliš zajednički trenutak i prostor u kojima svi postaju jedno. Domaćin ne vidi razliku, jednak je prema svima, nema razlike niti uspješnih i manje uspješnih. Svima je pripremio jednaku ceremoniju, svi su mu „jedno“ i jedno s njim.

Taj mali prolaz u čajnu sobu poput dolaska je na sat joge. Baš kao i prilikom ulaska u čajnu sobu, kada dolaziš na grupnu praksu joge, ulaziš u prostor gdje nisi ni bolji niti lošiji od drugoga. Nema ega niti statusa, postaješ samo dijelić jedne kolektivne energije, zahvalan i spreman dijeliti i primiti. Tako bi trebalo biti. S druge strane, kada si voditelj prakse postaješ „domaćin“ koji je s puno pažnje i ljubavi pripremio praksu koju će dijeliti sa svima, dok se svi s poštovanjem odnose prema tom predivnom znanju koje im je dano i koje primaju sa zahvalnošću. Tako osjećam svaki sat, svaku praksu, program joge koji vodim. I vjerujem da bi tako uvijek trebalo biti.

Kod čajnih ceremonija poštivaju se i određena načela: sklad, poštovanje, čistoća i mirnoća, baš ono čime se odlikuje i praksa joge, ili bi barem tako trebalo biti. Zato, kada dolazimo na praksu joge, ostavimo ego „vani“, probudimo poštovanje prema svemu i svima, uđimo u međusoban sklad jedni s drugima, očistimo um i srce od onog izvanjskog i zakoračimo u osjećaj mirnoće, zahvalni za primanje i dijeljenje. Tako bi trebalo biti.  Ponavljam često, ali jest bitno, da nas praksa joge ustvari vodi do mjesta gdje nema mene ni tebe, nego smo svi jedno.  Jeste li znali za budistički izraz ku koji znači nesebstvo? Iako postojimo i imamo sebe, ono što uistinu nismo je naš ego i izgrađeno sebstvo, a ono što jesmo jest jedno sa svime. Kada osjetiš povezanost sa svime, zakoračio si u jogu i otvorio si put prema susojećanju, trajnoj radosti i ljubavi.  Nije li to život kakav bismo svi voljeli živjeti? Baš tu te vodi joga.